Tomo Blažek (1807. – 1846.)

 

Pjesnik, odvjetnik, kao gorljivi sudionik Ilirskog narodnog preporoda piše uglavnom rodoljubne pjesme.

 

Ivan Belostenec (1593. ili 1594. – 1675.)

 

Hrvatski jezikoslovac i leksikograf, autor glasovitog Gazophylaciuma, latinsko-hrvatskog i hrvatsko – latinskog rječnika, najvećeg leksikografskog djela 17. stoljeća u Hrvatskoj.

 

Mirko Bogović (1816. – 1893.)

 

Hrvatski književnik, političar, objavio je nekoliko zbirki pjesama (Smilje i kovilje, Domorodni glasi, Vinjage), drama i novela. Najpoznatija mu je drama – Matija Gubec. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika svoga vremena.

 

Tito Brezovački (1757. – 1805.)

 

Književnik, jedan od naših najvećih komediografa. Najpoznatije su mu komedije na kajkavštini– Matijaš Grabencijaš dijak i Diogeneš, ili sluga dveh zgublenih bratov.

 

Mirko Breyer (1863. – 1946.)

 

Istraživač naše kulture i književnosti, prvak hrvatske bibliografije, bibliofil i nakladnik. Autor je kapitalnog djela – O starim i rijetkim jugoslavenskim knjigama, osnivač našeg prvog znanstvenog antikvarijata.

 

Ljudevit Gaj (1809. – 1872.)

 

Hrvatski književnik i političar, središnja osoba Ilirskog pokreta. Po majci Varaždinac, polazio je latinsku gimnaziju u Varaždinu. Napisao stihove najpoznatije varaždinske pjesme – Ja sam Varaždinec, domovine sin, prema češkoj pjesmi – Ja jsem s Kutne Hory.

 

Juraj Habdelić (1609. – 1678.)

 

Književnik i jezikoslovac, svojim književnim i jezikoslovnim radom zauzima markantno mjesto u povijesti hrvatske kulture.

 

Franjo Galinec (1887. – 1945.)

 

Povjesničar književnosti, gimnazijski profesor, posebno se bavio starijom, kajkavskom književnošću.

 

Vatroslav Jagić (1838. – 1923.)

 

Jezikoslovac, najveći slavist svog vremena, profesor slavistike na sveučilištima u Odesi, Berlinu, Petrogradu i Beču. Jedan od najslavnijih Varaždinaca u cijeloj povijesti.

 

Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.)

 

Hrvatski povjesničar, književnik i političar, utemeljitelj moderne hrvatske historiografije. Održao je povijesni, prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine.

 

Jakov Lovrenčić (1787. – 1842.)

 

Književnik i prevoditelj. U Varaždinu je 1833. tiskao poznato djelo – Petrica Kerempuh iliti čini i življenje človeka prokšenoga. Jedan od najznačajnijih književnika koji su pisali na kajkavskom.

 

Franjo Marković (1845. – 1914.)

 

Filozof i pjesnik, gimnazijski i sveučilišni profesor. Bio je varaždinski zet i veliki zaljubljenik u Varaždinbreg.

 

Ivan Milčetić (1853. – 1921.)

 

Povjesničar književnosti, filolog, profesor varaždinske gimnazije. Istaknuti slavist i jedan od suradnika Vatroslava Jagića. Ostat će upamćen i kao osnivač varaždinskog Hrvatskog dramatskog društva.

 

Zvonko Milković (1888. – 1978.)

 

Hrvatski pjesnik i putopisac, svakako najveći pjesnik Varaždina. Objavljuje pjesme i prozu, njegovi soneti o Varaždinu tiskani su u knjizi Iz starog Varaždina.

 

Katarina Patačić (1743. – 1811.)

 

Kajkavska pjesnikinja, izuzetna pojava svoga vremena, u Varaždinu joj je 1871. godine tiskana zbirka Peszme Horvatszke.

 

Ivan Pergošić (Prva polovica XVI. st. -1572.)

 

Pravnik, prevoditelj Verbőczyjevog – Decretuma, najstarije hrvatske kajkavske knjige koja sadrži srednjovjekovno građansko i javno pravo svih zemalja ugarske krune. U Manliusovoj tiskari izdao je 1587. godine djelo o poslanicama i epistolama Erazma Roterdamskog na latinskom jeziku.

 

Koloman Rac (1863. – 1937.)

 

Klasični filolog i prevoditelj. Preveo je Sofoklove, Eshilove i Euripidove tragedije, Plautove komedije, djela Ksenofonta i Ovidija. Osobito je vrijedan njegov – Život starih Grka. Jedan je od najistaknutijih popularizatora klasične starine.

 

Dragutin Rakovac (1813. – 1854.)

 

Pjesnik, ilirski preporoditelj, prevoditelj. Objavljuje u Gajevoj Danici, jedan je od najagilnijih Iliraca.

 

Josipa Steinkuš (1879. – 1955.)

 

Doktorica filozofije, poliglotkinja, autorica zapaženih znanstvenih rasprava. Govorila je i pisala deset jezika, slovila je za najučeniju Varaždinku svog vremena.

 

Miroslav Šicel (1926. – 2011.)

 

Istaknuti povjesničar hrvatske književnosti, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, šef Katedre za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor školskih udžbenika. Napisao Pregled novije hrvatske književnosti, Književnost moderne, monografije o Matošu, Gjalskom, Kovačiću. Od 2003. godine voditelj Zavoda za znanstveni rad HAZU u Varaždinu.

 

Vladislav Vežić (1825. – 1894.)

 

Hrvatski pjesnik i prevoditelj. Pisao je domoljubnu i ljubavnu poeziju, prevodio je s njemačkog, francuskog, talijanskog i ruskog jezika, svojim je djelima bodrio narodni duh. Prepoznat i kao prvi prevoditelj Danteovog Pakla na hrvatski jezik.

 

Branko Vodnik (1879. – 1926.)

 

Književnik, književni povjesničar, autor niza studija o Preradoviću, Vrazu, Mihanoviću. Najpoznatije mu je djelo – Povijest hrvatske književnosti.

 

Antun Vramec (1538. – 1587.)

 

Prvi kajkavski pisac, povjesničar i hrvatski kroničar, varaždinski župnik. Napisao je Kroniku te glasovito djelo – Postila, knjigu propovjedi čiji se primjerak čuva u varaždinskom muzeju.

 

Luka Zima (1830.-1906.)

 

Klasični filolog i lingvist, objavio je veći broj rasprava iz klasične filologije i teorije književnosti.